“Jedanaestorka” je u teškim problemima! Idejnim, ideološkim i kadrovskim. Potvrdio je to gotovo tragikomični centralni skup održan u Zenici pod parolom podrške zajedničkom kandidatu za člana Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda, ocvalom SDP-ovom junoši Denisu Bećiroviću. Pokazalo se da “Jedanaestorku”, iako se naziva “Ujedinjenom opozicijom”, ujedinjuje jedino suluda misija rušenja SDA, a naročito Bakira Izetbegovića, i doslovno ništa drugo, te da su osobe koje se nazivaju njenim liderima redom bezidejna prazna puhala i obične političke gajde koje ne znaju svirati više od jedne note, a i ta je krajnje dosadna, neuvjerljiva i žalobna.

Sve se to moglo i više nego jasno vidjeti i čuti u govorima lidera “Jedanaestorke” koji su nekako uspjeli da skup podrške Denisu Bećiroviću pretvore u seriju ljubomornih opanjkavanja Bakira Izetbegovića. Umjesto da pričaju o vrlinama, kvalitetama i prednostima svog kandidata, oni su utrošili vrijeme napadajući protukandidata. Pa čak kada su i pokušali hvaliti Bećirovića, ispadalo je da ga kude. Nesretnom Denisu Bećiroviću zaista nisu potrebni neprijatelji pored takvih “prijatelja”.

KAFANSKI SEKULARIZAM GRADONAČELNIKA FUDE

Prvi je nastupio “domaćin” Fuad Kasumović, koji ovaj put srećom nije neartikulirano urlikao, kao pred OHR-om, ali jeste neartikulirano govorio. Odmah na početku Kasumović je tražio aplauz za sebe i ostalih deset drugara jer su, eto, “smogli snage reći dosta i promijeniti vlast”. Nakon što je zatražio da mu se aplaudira jer hoće još duže da vlada, Kasumović je, posmatrajući polupraznu salu, napravio podsvjesni lapsus primjedbom kako je “narodu omrzlo dolaziti na skupove i slušati laži”. No brzo se sabrao, koliko je to već u mogućnosti čovjek njegovih boemskih sklonosti, te izjavio da će se ograničiti na iznošenje prednosti “profesora doktora” Denisa Bećirovića da bi odmah počeo pričati “zašto ne treba glasati za Bakira Izetbegovića”.

Krenuo je Kasumović napadati SDA, spominjati volove i respiratore, pa se ponovo zanio, i to u takvoj mjeri da je zaboravio čak i vlastitu političku karijeru. Tako je, recimo, tvrdio da je SDA odgovorna za iseljavanje jer, “dok omladina odlazi, isti ljudi ostaju na vlasti”, i to, kako tvrdi Kasumović, isti oni SDA-ovci “od prije 4, 6, 16 i 23 godine” zaboravljajući da je upravo on bio kadar SDA do 2016. godine. Ovakvim komentarom Kasumović je optužio samoga sebe, ali i doslovno čitav prvi red ovog skupa, napunjen do posljednjeg mjesta političkom gerijatrijom, stranačkim preletačima i višedecenijskim uživaocima sinekura.

Nakon toga je počeo nabrajati navodne “veleizdaje” Bakira Izetbegovića, a koje su se sastojale od uobičajenih kleveti i vještačkih skandala. Ipak, bilo je zanimljivo da se Kasumović, kada je došao do poznate optužbe, koju je popularizovao Senad Hadžifejzović, o tome kako je Bakir Izetbegović poslao Denisa Zvizdića i Safeta Softića u Beograd da saopće Vučiću da neće biti ništa od revizije, prisjetio samo Softića, dok je Zvizdića nekako zaboravio. Vjerovatno zato što je dojučerašnji “mučki izdajnik” Denis Zvizdić sada sjedio ispred Kasumovića, i to u prvom redu novostečenih saboraca za “bolje sutra”.

Ipak, najveća Kasumovićeva zamjerka upućena Izetbegoviću jeste da Izetbegović navodno predstavlja Bošnjake kao “radikalne bosanske muslimane”, dok je valjda Kasumović, sve sa svojom pitoresknom elokvencijom, pastoralnim bontonom i bonvivanskim stilom života oličenje “Evropljanina i intelektualca”.

Kasumović se pred kraj svoga govora konačno sjetio i Denisa Bećirovića – mada mu je prezime čak osam puta pogrešno izgovorio nazivajući ga BećirEvićem – tvrdnjom da je Bećirovićeva prednost to što će, iako se kandidira za člana Predsjedništva iz reda Bošnjaka, ipak zastupati sve narode podjednako. Kako to izgleda u praksi, pogotovo kada su u pitanju kadrovi SDP-a, nažalost, odlično znamo jer i dan-danas trpimo posljedice SDP-ovog usvajanja asimetričnih ustavnih rješenja te Zakona o prebivalištu, upravo onih političkih promašaja, stvarnih političkih veleizdaja, koje su i odgovorne za današnju krizu u Bosni i Hercegovini i narušavanje bošnjačkih političkih pozicija.

U pokušaju da polupraznoj sali omili Bećirovića, javnom nastupu nevični Kasumović čak ga je okarakterizirao “lijepim muškarcom”, i to govoreći, kako kaže, iz vlastite perspektive “muškarca iz Zenice”. Nije baš jasno šta je Kasumović želio poručiti takvim komentarom, da li je aludirao na poznati zenički zatvor i tamošnje standarde muške poželjnosti ili se možda pokušao dopasti građanima grada kojim upravlja iako nije rođen u njemu.

Ako bi se moglo pronaći ičega pozitivnoga u Kasumovićevom govoru, to su onda njegove završne riječi, kojima se, ako mu vjerujemo na riječ, oprostio od politike obećanjem da će se povući s mjesta gradonačelnika Zenice ne pobijedi li Bećirović.

DRUG NEKA I REVOLUCIJA KOJA PUŽE

Odmah poslije Kasumovića nastupio je predsjednik SDP-a Nermin Nikšić, koji je također pričao više o Izetbegoviću nego o kandidatu vlastite stranke. Za razliku od Kasumovića, koji se gubio, zamuckivao i petljao jezikom, druga Neku ponijela je atmosfera pa je nastupio komesarski kako samo on to zna. Pozdravljao je Nikšić drugove i drugarice, dernjao se riječima “padaj, silo i nepravdo”, mlatarao rukama, razdvajao riječi na slogove te vatreno ispaljivao parole o “korumpiranoj, nesposobnoj i neodgovornoj kriminalnoj hobotnici na vlasti”. Neupućeni bi mogli pomisliti da stranka druga Neke nije vlast na toliko različitih nivoa ili da je katastrofalni premijerski mandat Nermina Nikšića, kada je Federaciju BiH doveo skoro do bankrota, prekrio blaženi šaš zaborava.

Pričao je Nikšić o Izetbegoviću, nazivajući ga bahatim i izdajnikom, lagao u vezi s mostarskim sporazumom te optuživao Izetbegovića da ispunjava želja HDZ-a i SNSD-a, što je krajnje simpatično kada dolazi od predsjednika stranke koja je usvojila asimetrična ustavna rješenja te Zakon o prebivalištu. Isto je i s Nikšićevim optužbama na račun SDA, a koje se tiču zaduživanja naroda i probijenih rokova jer dolaze od čovjeka čija je stranka dio sarajevskog režima Trojke, koji je astronomski zadužio Kanton Sarajevo, urnisao javni saobraćaj u gradu te pritom probio vlastite rokove propustivši završiti rekonstrukciju tramvajske pruge prije izbora. Još neukusnije je da o “testovima i vakcinama” priča Nermin Nikšić, lider stranke čiji su ministri krivi za nehumano beščašće jer su se pri vrhuncu epidemije virusa korone “preko štele” vakcinisali u kabinetima, i to vakcinama namijenjenim oboljelim od najtežih bolesti. Čak i ako je od Neke-Trenerke, previše je.

Na kraju je Nikšić pokušao i namaći nešto glasova Bećiroviću tako što je obeshrabrivao ljevičarsko glasačko tijelo ničim utemeljenom tvrdnjom da je “utakmica” između kandidata za hrvatskog člana Predsjedništva završena jer se “HDZ predao” te da stoga treba glasati za Bećirovića, a ne Komšića jer je prioritet ne dozvoliti Izetbegoviću da pobijedi.

SITNE PAKOSTI MALIH LJUDI U VELIKIM TORNJEVIMA

Nakon toga je došlo vrijeme za nastup “uglednog novinara, investitora i graditelja te višestruku žrtvu montiranih procesa”, predsjednika SBB-a Fahrudina Radončića. Doslovno je tako Radončić najavljen. Interesantno je da je za mnoge od tih “montiranih procesa” Radončić svojevremeno optuživao upravo stranku drugog govornika, Nikšićev SDP, dok je prvi govornik, Fuad Kasumović, tokom prošlih općih izbora tvrdio kako “nije pametno glasati za Radončića jer bi tako mafija dobila državu”. A sada su zajedno u prvim redovima. No pljuni pa poliži bio je i ostao životni moto lidera “ujedinjene opozicije”.

I Radončić se bavio Strankom demokratske akcije, no iz ugla njegove velike lične brige zadržavanja Bošnjaka na ispravnom “prozapadnom putu” umjesto odlaska u “kolonijalne sredine”. Krajnje ironična izjava pošto je Radončić ogledni primjer kolonijalnog mentaliteta u bosanskohercegovačkoj politici kao rijetka javno angažirana osoba koja otvoreno više brine o interesima drugih država te političar koji se svojim predizbornim obećanjima redovno više obraća predstavnicima međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini umjesto glasačima.

Upravo u tom maniru kompradora vanjskih centara moći Radončić je pokušao legitimizirati nametanje aparthejdskog izbornog zakona od visokog predstavnika te je pride i problematizirao pobunu bošnjačke javnosti. Za Radončića je odbijanje stranog diktata, ma kako on štetan bio, ustvari neprihvatljivo “okretanje protiv Zapada”. U duhu korisnog “Čiča Tome”, Radončić je, mučeći se s gramatikom bosanskog jezika, izjednačio Erdoğana s negatorima genocida, Vučićem i Milanovićem, te ga optužio da od bošnjačke djece “pravi talibane” koji će “mrziti zapadnu civilizaciju”.

Na kraju govora Radončić je iznio svoju viziju “sekularne prozapadne države” te, očito ne znajući koji je glavni grad Republike Türkiye, izjavio kako “ne želi Bosnu i Hercegovinu kojom će upravljati Beograd, Zagreb i Stambol”. Da Radončić ne želi da se Bosnom i Hercegovinom upravlja iz Sarajeva, već je poznato, prije svega iz njegovih servilnih autokolonijalnih nastupa te podrške aparthejdskom Izbornom zakonu i velikosrpskom Otvorenom Balkanu. No da li preferira Washington, London, Bruxelles ili možda Bogotu, ako “klasično obrazovani novinarski doajen” uopće zna da postoji taj grad i gdje se nalazi, Radončić nije pojasnio.

UGUŠENI SELAMI I LAPRDAVO LIDERISANJE

Na binu zeničke Arene nakon Radončića istrčao je i stvarni špic cijele ove prevratničke ekipe Elmedin Konaković. Odmah na početku Konaković je napravio jako znakovit gaf kada je pošao poselamiti okupljene, ali se onda valjda prisjetio programskog napada na selam koji provode kadrovi njegove stranke pa se predomislio u pola riječi. “Sssss... zaista mi čini veliku čast...”, prošištao je zdvojni Konaković, od kojeg je hrabriji bio čak i jedan Fahrudin Radončić, koji je poselamio prisutne. Ipak, mora se primijetiti da je bilo nečega tako iskrenog i prikladnog u tom Konakovićevom siktanju zmije zvečarke.

Požalio se Konaković i da ih je u Zenici okupila i ujedinila “ljuta muka”, što je valjda njegov termin za vlastite prevratničke ambicije i naredbe iz ambasada. Kao i ostali govornici, i Konaković je odmah krenuo s napadima na Izetbegovića, tvrdeći da je izbor Denisa Bećirovića, ili tačnije sprečavanje pobjede Bakira Izetbegovića “najvažnija stvar za Bosnu i Hercegovinu”. No ono što je daleko zanimljivije jeste njegov neuspjeli pokušaj da pohvali Denisa Bećirovića, koji je završio tako što ga je Konaković vlastitim riječima nazvao običnim političkim diletantom.

Nakon tvrdnje da na ovdašnjoj političkoj sceni nema ljudi koji se “dugo i ozbiljno bave politikom”, a koji nemaju barem jednu “veću ili manju mrlju i grešku”, Konaković je odmah nakon toga izjavio da je Bećirović, političar koji žulja političke stolice već frtalj stoljeća, osoba “bez ijedne jedine mrlje ili greške u svojoj karijeri”. Nastranu Bećirovićevo sramotno glasanje za Zakon o prebivalištu, a što valjda nije tek mrlja već zaslužuje katran i perje, Konaković je svojim tvrdnjama ustvari ponizio Bećirovića označivši ga kao čovjeka koji se možda dugo, ali zato sasvim neozbiljno bavi politikom, što doista i jeste tačna i korektna konstatacija.

No laprdavom Konakoviću nekako je pošlo za jezikom da usosi i svoje stranačke i koalicijske kolege. Nakon što je nekoliko minuta harangirao protiv SDA, napadajući njihove kadrove u diplomatiji tvrdnjama da je podrška prosrpskim i prohrvatskim politikama koja dolazi iz zapadnih ambasada ustvari plod izostanka lobiranja i diplomatije s bošnjačke strane, Konaković je, gotovo u istoj rečenici, zahvalio Zvizdiću, Bećiroviću i Ćudićki na diplomatskim uspjesima koje po Zapadu neslužbeno i neznano obavljaju! Da li to znači da za ovaj zabrinjavajući politički zaokret pojedinih zapadnih država ustvari imamo zahvaliti lobiranju Konakovićevih koalicijskih kolega? Ili se Konaković, kao i obično, tek gubi u masi svojih laži?

SITNA BURANIJA I JOŠ SITNIJA PAMET

Nastupi ostalih “lidera” manjeg kalibra bili su na istom fonu i ne vrijedi ih detaljno komentarisati. Spomenimo možda Nermina Ogreševića, predsjednika NES-a, političke stranke koju je prije nekoliko dana “domaćin skupa” Fuad Kasumović nazvao “kriminalnom organizacijom”. I Ogrešević se u Zenici lažno predstavljao opozicijom koju, eto, dvije decenije ugnjetava “vlast” mada je on načelnik Cazina već dvanaest godina dok je prije toga grijao parlamentarne klupe.

Podjednako tragikomičan bio je i nastup Elzine Pirić, de jure predsjednice PDA, a de facto tek paravana za stvarnog lidera PDA, crnolistaša Mirsada Kukića. Bezveznu i primjetno nepismenu govoranciju Elzine Pirić uspjelo je zasjeniti tek animalno glasanje nekoliko PDA-ovih stranačkih krkana koje je Pirićka povela u Zenicu da harlauču na svaku njenu nespretnu rečenicu.

Govorio je i Edin Forto, predsjednik Naše stranke, prenoseći svoja iskustva iz privatne posjete Ukrajini. Forto, koji je tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu dezertirao, odbivši da brani vlastiti grad i državu te kojem su stoga ratni prizori nešto novo i zastrašujuće, smarao je okupljene svojim utiscima iz ratom razrušene Ukrajine te u poprilično neinspirativnom i dosadnom govoru piskavo, krmeljavo i nekako žalobno ponavljao već ranije iznijete teze i parole.

VOŠTANI KANDIDAT

Nakon gotovo sat i po ove otužne predstave konačno je na govornicu izašao i Denis Bećirović, zajednički kandidat i “nova nada” koju su lideri “ujedinjene opozicije” ipak spominjali mnogo rjeđe od njegovog protukandidata Bakira Izetbegovića. Koliko je Bećirović umjetni, slobodno možemo reći i sasvim izmaštani lider i predvodnik, lik koji postoji samo u imaginaciji “Jedanaestorke”, pokazuje i najava u kojoj je predstavljen kao pobjednik prošlih izbora na kojima je “brutalno pokraden”. Moglo se sasvim jasno primijetiti da je čak i gospođi koja je morala čitati ovakvu “najavu” očito bilo neugodno izgovoriti takvu glupost.

Bećirović je svoj govor počeo doslovno od Kulina bana, koristeći svoj klasični i krajnje dosadni format otvorenog pisma i pseudoakademski štreberski žargon. Čitav govor nalikovao je na spisak dobrih želja, nemogućih obećanja i već stotinu puta izrečenih floskula. Ukočeni Bećirović, očito nenavikao na ovakve vrste kampanja i obraćanja javnosti, pokušao je oživjeti svoj nastup nepotrebnim dizanjem tona na sasvim neprikladnim mjestima u govoru, no moglo se primijetiti da mu to ne pristaje i ne odgovara pa je ostavio utisak tek djelomično oživjele figure iz muzeja Madam Tiso.

Naravno, kao i svi prethodni govornici, Bećirović je pričao o Izetbegoviću. Prvo se upustio u izjednačavanje Izetbegovića sa separatistima Dodikom i Čovićem, upravo u skladu s već uobičajenim manirom neokomunista iz SDP-a, a zatim je posvetio “dužnu pažnju” čovjeku zbog kojeg ga i jesu izvukli iz udobnosti parlamentarnih fotelja. Uprkos svemu, Bećirović je ostavio utisak da i sam ne vjeruje u svoju pobjedu. Na kraju se pokazala potpuno tačnom ranija konstatacija da je Denisu Bećiroviću jedina značajna referenca i najveći politički uspjeh to što je protivkandidat Bakiru Izetbegoviću. I doslovno ništa drugo.

PRAZNE SALE ZA POLITIKU ISPRAŽNJENU OD SADRŽAJA

Ipak, mnogo više od ove nezdrave opsesije “Jedanaestorke” Izetbegovićem, poluprazna sala zeničke Arene posvjedočila je da za takav destruktivni, negativistički i suštinski bezidejni politički program “Jedanaestorka” nema iole respektabilnu a kamoli masovnu podršku građana. Štaviše, sudeći prema broju okupljenih, podrška Bećiroviću manja je nego prije četiri godine, kada je bio kandidat manjeg broja stranaka (njih devet), ali je imao veću podršku građana te je uspio do vrha napuniti istu zeničku dvoranu. No, svejedno, ni tada nije pobijedio! Šta tek da očekuje ovaj put?

U kontekstu svega navedenog, parodično su zvučale riječi uvodničarke ovog skupa kako se “nikada do sada nije desilo da toliko stranaka podržava jednog kandidata”, jer su još više naglasile činjenicu da “ujedinjena opozicija” nije autentični i masovni građanski pokret, već prevratnički savez političkih organizacija, uglavnom stranaka i strančica skupljenih s koca i konopca, koje nemaju istinsku podršku većine građana. “Jedanaestorka”, koja je 10. septembra nastupila u zeničkoj Areni, nije nikakva “politička reprezentacija Bosne i Hercegovine”, kako su sami sebe titulirali, već reprezent interesa nekoliko ovdašnjih vlastohlepnih pojedinaca i njihovih stranih nalogodavaca. “Jedanaestorka” ne igra za građane Bosne i Hercegovine već isključivo za sebe i svoje sponzore. Jedino što oni mogu postizati jesu autogolovi za ovu državu i društvo jer su toliko nabijeni negativizmom da nisu sposobni čak ni adekvatno predstaviti vlastitog kandidata. Daleko im kuća.