U jezičkoj praksi i normativnoj teoriji nekada dolazi do nedoumica u vezi s upotrebom, značenjem i oblikom imenice perzijskog porijekla koja je u bosanski došla preko osmanskoturskog, a to je dolaf ili dolap.
U bosanskoj leksičkoj normi mogu se naći slučajevi u kojima se preporučuje – očekivano s obzirom na činjenicu da je suglasnik f stabilan u suglasničkom sistemu – oblik s finalnim -f: dolaf. Samo porijeklo ovog slučaja govori u prilog činjenici da su promjene transfonemizacije zahvatale slične kategorije, kako je to slučaj npr. imenicom kaluf – koja također ima svog dvojnika: kalup, kao što dolaf ima dvojnika u dolapu.
A zanimljivo je da obje lekseme u izvornom jeziku potvrđuju finalno -b: qāleb / qālib (arap.) odnosno kalib / kalbud (perz.) za riječ kaluf, odnosno dūlab – za riječ dolaf. Međutim, u oblicima dolaf i dolap (iako se u normativima daje prednost dolafu) razvijene su dvije odvojene značenjske odrednice, kako to opet registriraju neki leksikografski priručnici pa je, u najkraćem kazano, dolaf pričvršćeni zidni ormar s policama, dok je dolap kolo, kotur, točak za navodnjavanje, odnosno izvlačenje vode.
U govornoj praksi može se čuti da se nešto čuva u dolafu i nikad u dolapu, a isto tako, u jednoj prevedenoj ilahiji s turskog „Zašto ječiš, moj dolape“ dolap se nikad ne mijenja s dolafom, jer je dolap sprava za izvlačenje vode, gdje je napravljena sjajna metafora sufijskog naukovanja u kojoj je dolap zapravo zakir.
Dakle, u rječnicima, kako je to ponegdje i urađeno, sasvim se komotno mogu razdvojiti ove dvije lekseme zbog navedenih razvijenih značenja.
