Znate li šta je “topli zec”? Svaki novi zatvorenik na Golom otoku morao je prvo proći kroz špalir zatvorenika kojima je bilo naređeno da tuku što jače mogu “guštera”. Koga bi uhvatili da dovoljno jako ne tuče, bio je sljedeći. Iako više nema zatvora na Golom otoku, “topli zec” je opstao. Istina, u drugoj formi, ali sličnom metodom. Ovaj termin sada se koristi u medijima, a označava satanizaciju kroz koju neka ličnost prođe od različitih medija.

Svaki viđeniji Bošnjak, autoritet, od Daytona pa naovamo, prošao je kroz medijskog “toplog zeca”. Kada bismo analizirali samo naslovne strane dominantnih medija u Sarajevu, vidjet ćemo da se radilo o kontinuiranom napadu na naše istaknute ljude. Ako razmišljamo o ovom fenomenu, ne možemo se oteti utisku da je neko strateški htio da nas obezglavi. Da kod Bošnjaka ubije vodstvo i autoritete. Pretpostavljamo ko je i znamo da je razlog pokušaja obezglavljivanje želja da nas se ponovo napadne. Jer u vremenima kušnji, ako nismo jedno, onda smo plijen. To nam se desilo u Drugom svjetskom ratu, a posljedice su to, među ostalim, skidanja glave Mehmedu Spahi. Po svoj logici, to se trebalo desiti i pred Agresiju na Republiku BiH. Nekim čudom, nenadano, Bošnjacima se desio Alija. Zahvaljujući tome, danas imamo državu, a Bošnjaci nisu nestali kako im je sa skupštinske govornice, usred Sarajeva, poručivao Karadžić. Zahvaljujući Aliji, postali smo i do danas smo politički faktor.

Kada sam skoro o ovome pričao na tribinama u Njemačkoj, u kampanji motiviranja naših ljudi da se registruju za glasanje, jedan od učesnika mi je prišao poslije tribine i rekao: “Ovo što pričaš je apsolutno tačno. Jedan naš visokopozicionirani vojni kadar mi je rekao da su negdje poslije Daytona došli u posjed dokumenta od jedne jake evropske zemlje u kojem je stajalo da se ne smije pojaviti među Bošnjacima neka ličnost koja će imati bezuvjetnu podršku preko 20 posto stanovništva.”

Školski primjer medijskog “toplog zeca” jeste Bakir Izetbegović. On se kontinuirano, godinama, provlači kroz njega i čudom vlastite upornosti ostaje na nogama. To je možda i jedan od razloga zbog čega je na ovim izborima većina bila usmjerena protiv njega. Razgovarao sam s nekoliko njih. Nisu mi znali dati suvisle razloge, osim što su se u tim obrazloženjima mogle čuti neargumentirane pogromaške mantre i parole dijela medija iz Sarajeva. To je ono što se tom kampanjom zapravo i željelo postići.

Ipak, ni to nije bilo dovoljno da se Bakir pobijedi. U kreiranoj atmosferi da se glasa protiv Bakira morao se naći jedan kandidat kako bi građani bili primorani da za njega glasaju. Tu su na scenu stupile ambasade. “Zavrtane” su ruke liderima i eventualnim kandidatima za člana Predsjedništva kako bi podržali Denisa Bećirovića.

Znali su da Bećirović nema moć da mobiliše narod. Da ne može probuditi energiju. Da se za njega ne glasa zbog njegove harizme i politike. Za njega se glasa ako si protiv Bakira i ako nemaš drugog izbora i ponude. U takvim okolnostima Denis je postao pobjednik. Da je bilo više kandidata, rezultati bi bili slični kao na drugim nivoima. Bakir bi bio ubjedljivi pobjednik. Jer svaki glas za Bakira Izetbegovića jeste njegov glas, dok većina glasova za Denisa Bećirovića nisu njegovi. Oni su iznuđeni. Zasnovani na mržnji prema Izetbegoviću koja je stvorena dugogodišnjom medijskom satanizacijom i kampanjom.

Postoji tu još jedan važan momenat. Brzom analizom rezultata za Predsjedništvo možemo zaključiti da je dio glasača SDA glasao za Željka Komšića. Kod njih je bio dominantniji strah za državom od odanosti prema predsjedniku stranke, što treba razumjeti. Oni su osjetili da je Komšić ostavljen od ljevičara. Jer glasači Denisa Bećirovića nisu tako pristupili. Kod njih je nadvladao osjećaj glasanja protiv Bakira, čak i mržnja prema njemu. Bilo je bitnije rušiti Bakira, pa makar u Predsjedništvu bilo 2 prema 1 protiv BiH.

Ipak, Izetbegović je poslije vrlo teškog mandata, koji su obilježile blokade, krize, korona, zadržao birače koji su 2018. glasali za Šefika Džaferovića. SDA je pobjednik ovih izbora, iako se želi u medijima napraviti utisak njenog poraza.

Pratio sam predizborne skupove. Bila je upadljiva razlika u emociji. Ona je uzrok, a broj prisutnih bila je njena posljedica. Razlika je u ideološkoj homogenosti SDA i ideološkoj kupusari jedanaest stranaka. Kod njih nije bilo emocija, želje, poleta. Sve suprotno onome što smo mogli vidjeti, naprimjer, u Zetri. Broj ljudi koji plače u susretu s predsjednikom SDA, i tokom njegovog govora, govori o jakoj ideološkoj osnovi i naslijeđu na kojem stoji SDA. Pritisnuti ideologijom SDA, lideri 11 partija ovoga puta bili su u defanzivi. Oni su u ovoj kampanji citirali hadise, reisa Čauševića, učili Fatihe.

Govorimo o populizmu, shvatajući realnost u kojoj je ideologija komunizma izgubila bitku onog momenta kada su funkcioneri SDP-a otvorili zbirke hadisa i tražili riječi Muhammeda, a. s., koje će citirati u svojim govorima. I to je najveća pobjeda Bakira Izetbegovića u ovoj kampanji. Ideološka. Ipak, mržnja je često jača od ljubavi. Od ideologije. Posebno na balkanskim prostorima. Ali mržnja može pobijediti samo u šprintu. U trci na 100 metara. Mržnja sigurno gubi u maratonu. Jer mržnja umori više nego bilo šta drugo.

Glasači Denisa Bećirovića najzad će moći vidjeti kako se ideje iz otvorenih pisama realizuju u praksi, a Bošnjaci su, umjesto Izetbegovića, dobili 11 malih patuljaka u Alijinoj stolici.