Nametnutoj ambasadorskoj koaliciji ne ide dobro. Štaviše, političke prognoza kažu – od lošeg ka gorem. Beskrajna popuštanja koalicionim partnerima iz SNSD-a i HDZ-a, uloga pasivnog partnera u krajnje perverznom i antidržavnom ménage à trois, funkcija dopisnog člana HNS-a, podivljali i primitivni nepotizam na nivoima kantona, packe od međunarodnih sponzora i kontrolora, razotkrivanje veza s internacionalnim narko-kartelima... sve je to dovelo do masovnog otrežnjenja u trojkinom glasačkom tijelu koje je ionako bilo manjinsko.
Kontrola štete se, kao i obično, radi preko bliskih medija i novinara. Upravo je zato Elmedin Dino Konaković, lider NiP-a, vjerovatno najgori ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine u njenoj dosadašnjoj historiji te perjanica projekata “trojke”, dobio prostor na portalu klix.ba da “vrti šibicu” ne bi li kako opet obmanuo javnost i amortizirao sve veći bijes bošnjačke javnosti spram veleizdajničke “trojke”.
Osim uobičajenih bajki o tome kako je Bosna i Hercegovina bliža nego ikada otvaranju pristupnih pregovora s Evropskom unijom, Konakovićev dogovoreni intervju sveo se na ubjeđivanje gledatelja da vjeruju njemu a ne vlastitim očima i ušima.
Ponajviše se Konaković trudio da sapere sa sebe i svojih drugara kapitulantsku ljagu koju nose još od kada je obznanjeno da su u Laktašima pristali na sve ono što su od njih tražili Milorad Dodik i Dragan Čović. Konaković takve etikete odbija ne argumentima, ili možda konkretnim dokazima poput stenograma, već svojom uobičajenom metodom – tvrdnjom da se to nije desilo. Konaković i dalje tvrdi da se “trojaški” nisu niti obavezali niti su bilo šta dogovorili i trgovali iako su ga u tome demantirali Dodik i Čović pa čak i njegov “trojkaški” kolega Nermin Nikšić.
Interesantno je da Konaković svoju servilnu šutnju na sve Dodikove i Čovićeve uvrede i provokacije objašnjava izostankom bilo kakvog razloga da ih se kritizira! Kako tvrdi Konaković, oni su do sada uglavnom bili ili “korektan i pouzdan partner” ili, pak, kritika njihovog šovinizma, poput recimo Dodikovog psovanja genocida ili Čovićevog revizionizma i svojatanja Starog mosta, “ne bi donijele ništa građanima”, pa je stoga odlučio tihovati.
Teško je reći da li ovakav Konakovićev stav potiče iz stvarnog manjka osjećaja za čast i obraz, pa ga stoga ne vrijeđa šovinizam na bošnjački račun, ili je riječ o uobičajenom šibicarenju gdje svoje slabosti predstavlja kao mudrost? Vjerovatno oboje jer već u sljedećoj rečenici Konaković tvrdi da nije tih prema opoziciji iz SDA i DF-a, jer su to “kriminalci i lopovi”.
Mnogo je vremena Konaković potrošio i u pokušaju da nametne nekakvu alternativnu stvarnost u kojoj nema ničega spornog u isporučivanju Ustavnog suda u ruke HDZ-a jer eto Vukoja niti je član HDZ-a niti je blizak HDZ-u!
Slično je sa svakom ostalom temom koje se Konaković dotakao u pokušaju da kapitulaciju predstavi kao pobjedu a izdaju kao čin vrhunskog patriotizma. No klatno se pomjera. Da parafraziramo poznatu izjavu Abrahama Lincolna: Konaković je mogao varati dio javnosti sve vrijeme, ili čak kompletnu javnost neko vrijeme, ali ne može varati čitavu javnost cijelo vrijeme. Političko šibicarenje nije stabilna karijera već sezonski posao. Jednom kada mušterije i prolaznici provale šibicara, on mora premještati svoju tezgu – što dalje to bolje. Tako će uskoro biti i s Dinom Konakovićem ali i s čitavom “trojkom”.
