Samo dio Massoudovog uspjeha bio je zbog terena. Rijeka Panjshir prodire kroz usku dolinu u Hindukušu i uliva se u rjeku Kabul u blizini grada Sorubi. Sovjetske invazione snage 1980. koristile su uski prolaz kroz dolinu koja je bila savršena lokacija za zasjede. Uska dolina je također značila i zastrašujući navigacijski izazov za pilote sovjetskih helikoptera i aviona za blisku zračnu podršku. Bilo koji sovjetski komandant mogao je očekivati teške žrtve u Panjshiru bez obzira ko je komandovao Panjshirom.

Ali komandant Panjshira nije bi bilo ko. Bio je to mlad, fakultetski obrazovan čovjek, student vojne i političke historije 20. vjeka. Massoud, koji je govorio više jezika, harizmatični je vođa koji je stvorio disciplinovanu miliciju Tadžika koji su vodili borbu protiv Sovjeta koristeći klasičnu gerilsku taktiku. Ubrzo su Sovjeti shvatili da je Panjshir smrtonosna zona i da je Massoud bio gospodar Panjshira. Tako će biti sve dok Sovjeti ne odu iz Afganistana 1989. I, sa svakom godinom sovjetske okupacije i otpora Panjshira, utjecaj Massouda među Tadžicima širom Afganistana je rastao.

Massoud je bio sin pukovnika afganistanske vojske, stekao je zapadno obrazovanje na liceju u Kabulu, sredinom 1970-ih studirao je Politehnički univerzitet u Kabulu. Iako je njegovo osnovno obrazovanje bilo u francuskoj školi, Politehnika je bila pod pokroviteljstvom Sovjetskog Saveza, bila je to inženjerska i arhitektonska škola sa velikom dozom komunističke ideologije kao dio programa. Massoud je upisao univerzitet u trenutku kada je Afganistan bio u tranziciji od relativno stabilne parlamentarne monarhije prema periodu nestabilnosti sa zaraćenim frakcijama komunista, partija Parcham i Khalq. Nekoliko studenata na univerzitetima u Kabulu, u to vrijeme fokusiranih na svoje formalne studije, svoju pažnju preusmjerili su na politička pitanja koja su nametale dvije komunističke frakcije, grupe koje su zagovarale različite aspekte političkog islama, ali i ona koja su zagovarali konzervativni promonarhisti. Njih nekolicina promijenilo je tok afganistanske historije za sljedećih 40 godina. Massoud je bio jedan od njih. Ono po čemu je Massoud bio drugačiji je njegovo razumijevanje strateške, geopolitičke prirode sukoba. Dok su se neki, kao što je Gulbuddin Hikmatyar, fokusirali isključivo na izgradnju lične moći i utjecaja, Massoud se fokusirao na stvaranje političke moći gledajući dalje od vremena sovjetske okupacije. Proširio je svoj uticaj prije svega kroz političku frakciju poznatu kao Jamiat Islami, kojom su prvenstveno upravljali etnički Tadžici. Na kraju, Massoudov lični uticaj će se proširiti daleko izvan granica etničke pripadnosti u Afganistanu.

U stvari, do dana kada je umro, Massoud je vjerovatno bio “najafganistanskiji" od političkih lidera svoje generacije. Drugi politički lideri uspostavili su svoju političku moć kroz etničku pripadnost i lokalizaciju. Bili su prvo i prije svega Paštuni, Tadžici, Hazari, Uzbeci ili Turkmeni. Massoud se fokusirao na pitanja koja su bila agenda bilo kojeg drugog svjetskog lidera: sigurnost za cjelokupno afganistansko stanovništvo, obrazovanje za cjelokupno afganistansko stanovništvo i izgradnju ekonomije za cjelokupno afganistansko stanovništvo. On je bio strastveni čitalac, čak i tokom najgorih godina Afganistanskog rat. Vjerovao je u obuku svojih boraca i čak se fokusirao na to da njegovi vojnici budu dobro nahranjeni. On je bio uzoran otac i pobožni musliman. Zapadnjaku je bilo teško ne biti očaran ovim čovjekom koji je ponudio romantičnu sliku idealnog vođe otpora.

Gallova biografija “afganistanskog Napoleona” odražava harizmatičnu moć Massouda. Gall ga je prvi put susreo nakon dugog putovanja od pakistanske granica sa Panjshirom u ljeto 1982. Massoud je očarao Galla svojim razumijevanjem Zapada i svojim vještinama vođenja otpora. Gall ga je sretao nekoliko puta tokom sovjetske okupacije, svaki put je putovao u Afganistan uz veliki rizik za sopstveni život.

Gall je bio vrhunski ratni dopisnik koji razumije složenost rata i daje sve od sebe da prevede te složenosti u priče koje svaki čitalac može razumjeti. Međutim, prava moć ove knjige je činjenica da je Gall dobio pristup Massoudovom ličnom dnevniku. To znači da se čitaocu daje uvid u um jednog od najvećih vođa otpora 20. vjeka. Samo iz tog razloga knjiga “Afganistanski Napoleonova” jeste ključno štivo svakom obavještajnom profesionalcu, bez obzira na to da li ga zanima Afganistan.

Jedan nedostatak u knjizi, navodi se u recenziji američke obavještajne agencije CIA, jeste Gallovo potpuno prihvatanje, kako je nazivaju, dezinformacije koja je preživjela priču o sovjetskoj okupaciji Afganistana: Vlada SAD-a (i posebno CIA) nije bila voljna da podrži Massouda. Massoud i njegovi borci su dobili malu ili nikakvu pomoć od CIA-e jer je CIA ili bila slijepa za pakistanske manipulacije zalihama ili saučesništvo u ovom naporu. Prema ovoj priči, Gulbuddin Hikmatyar je bio miljenik pakistanske Međuservisne obavještajne uprave (ISID) i primio je većinu, ako ne i sve, napredne sisteme oružja. U stvari, navodi CIA, Massoud je bio poznat po žalbama praktično svakom zapadnom mediju koji je kontaktirao njegove borce da je dobio malu pomoć sa Zapada. U isto vrijeme, kažu u CIA, Massoud je morao znati da prima znatan iznos podrške CIA-e jer su mu najbliži savjetnici bili fokusne tačke za dobijanje te podrške. U CIA smatraju da je istinito interesovanje ISID-a da izabere pobjednika afganistanskog otpora, htjeli su da taj pobjednik bude Hikmatyar.

CIA ipak navodi da je teško zamisliti kakav bi Afganistan bio nakon 11. septembra da je Massoud preživio samoubilački bombaški napad Al Kaide koji ga je usmrtio 9. septembra 2001. Čak i u zemlji pod kontrolom talibana, Massoudov utjecaj se proširio po cijelom sjevernom Afganistanu na značajne figure otpora kao što su Abdul Rashid Dostum u Jowzjanu i Sar-e-Pulu, Mohammed Atta u Mazar-e Sharifu, Ismail Khan u Heratu, i sve vođe Hazara u Bamijanu koju su prihvatali njegovo nominalno vodstvo. Naravno, čak i na svom vrhuncu tokom ranih 1990-ih, Massoud je patio od paštunskih predrasuda o tome ko su pravi Afganistanci.
Da li bi Massoud bio u stanju da mobiliše cijelu afganistansku naciju? Nikada nećemo saznati, ali to je upravo razlog zbog kojeg su Mullah Omar i Usama bin Laden odlučili da ubiju ovog harizmatičnog vođu uoči 11. septembra.