Amir Reko, Makedonac “non grata”

Gradsko vijeće Goražde proglasilo je Amira Reku, ratnog komandanta 43. drinske udarne brigade Armije RBiH, personom non grata u tom gradu. Za Deklaraciju o proglašenju Amira Reke nepoželjnim glasalo je 15 vijećnika, četiri su bila suzdržana, dok je šest njih bilo odsutno. U Deklaraciji se, između ostalog, ističe da se Amir Reko nepoželjnim proglašava zbog iznošenja neistina, te “bacanja ljage” u medijskim istupima na istinske branioce ovog prostora, a samim tim i nanošenja nesagledive štete braniocima.

“Amir Reko je medijskim istupima već duži period minimizirao časnu borbu Armije RBIH, njen komandni kadar, čestite i hrabre branioce, a koji su u najtežim trenucima Agresije bili na prostoru Goraždanskog okruga. Pri tome je zanemario da je na ovom prostoru ubijeno preko 2.000 civila te više od 150 djece, da su na ovom prostoru ubijene cijele porodice, da su majke ostale bez nekoliko sinova, te da mnoge nemaju nasljednika, a pri tome je općina Goražde bila u potpunoj blokadi pod neselektivnim granatiranjima bez biranja cilja”, stoji također u Deklaraciji.

“BOŠNJAČKA MEČKA”

Iako dobrodošla, ova je deklaracija ipak i ponešto zakašnjela, jer takozvani Makedonac, a upozoravali smo na njega u Stavu godinama, kontroverzna je osoba sklona izmišljotinama, poput one na osnovu koje je i katapultiran u javni i politički prostor, da mu je naređeno ubijanje srpskih civila u okolini Goražda. Upozoravali smo i da je politički projekt kojem je Reko tek paravan prepun mračnjaka poput bivšeg oficira VRS-a Dušana Šehovca, koji kontinuirano dovodi u pitanje broj ubijene djece u opsadi glavnog grada Bosne i Hercegovine te tvrdi da zločinačka VRS nije opsjedala Sarajevo.

No, i bez takvih upozoravajućih signala, bilo je od početka vrlo sumnjivo što se Reku neuobičajeno mnogo promoviralo i reklamiralo istovremeno kao žrtvu, heroja, a na kraju i pomiritelja, da bi sve kulminiralo političkom aktivacijom koja na izborima 2018. godine ipak nije krunisana uspjehom, kako su se to nadali Rekini sponzori iz sjene. Da je Reko uistinu neka vrsta “mandžurijskog kandidata”, potvrdio je i on sam prošle godine jer je bio jedna od rijetkih osoba van kruga (veliko)srpske politike negatora genocida koja je sebi dopustila tu blamažu da se pojavi na otvaranju takozvanog “Spomenika miru” u Srebrenici.

Za svoju tadašnju ulogu “bošnjačke mečke”, koja mumljanjem s govornice legitimira pokušaj velikosrba da fokus s Memorijalnog centra u Potočarima, a time i Genocida nad Bošnjacima, preusmjere na nekakav “Spomenik miru” i koncept “stradanja naroda”, Reko je pobrao aplauze, ali i vjerovatno posprdne osmijehe okupljenih velikosrba. Tim više što je i sam tom prilikom navaljao gomilu patetičnih gluposti, promovirajući i sebe i stranku pričom “ko nas, bre, zavadi”.

Ipak, Reko nije bio tako neartikuliran kada je trebalo napadati na bošnjačke interese, što je pokazao i kada je 10. septembra 2020. godine na svom profilu na Facebooku osuo drvlje i kamenje po probosanskim strankama zbog formiranja i okupljanja probosanskog političkog fronta u Foči. Borbu bošnjačkih povratnika za politički opstanak na Drini Reko je nazivao “suludim kursem za uništenje države”. Čini se da ga je ponajviše bilo isprovociralo to što se probosanski skup održao u Aladža džamiji, što je u “frontu” učestvovala SDA te prisustvo goraždanskog muftije.

Reko je bio stava da povratnici ne bi trebali glasati za probosanske stranke jer je to put u propast, već bi trebali davati glasove njegovom pokretu koji ima “multietničku listu”, na kojoj se okupljaju “svi dobri ljudi bez obzira na vjeru i naciju”, pri čemu se valjda mislio na Rekine drugare iz tzv. VRS-a koji negiraju Agresiju i Genocid.

SKANDALOZNI ISKAZ

Šira je javnost za Amira Reku čula i nakon njegovog skandaloznog svjedočenja tokom istrage i na suđenju Ahmedu Sejdiću, optuženom, a na kraju suđenja i pravosnažno oslobođenom ratnom komandantu Armije RBiH. Riječ je bila, jasno, o dešavanjima su selu Bučje. Mještani tog sela kod Goražda naoružani su još u januaru 1992. godine. Nakon početka Agresije, zahvaljujući položaju sela, imali su prohodan put ukoliko bi dobili naredbu o napadu na Goražde. Juli 1992. godine bio je mjesec žestokih napada Vojske RS na ovaj grad. Stoga su sve jedinice Armije BiH dobile naredbu da krenu u pomoć braniocima. Sejdić s osamdesetak svojih boraca 12. jula kreće ka Goraždu. Istu noć, od majora Husnije Hrapa, komandanta štaba TO Goražde, dobija zadatak – osloboditi Bučje i zarobiti oružje i municiju. Akcijom napada na selo komandirao je – Amir Reko.

Nakon što su prenoćili u zgradi MUP-a, krenuli su ka Bučju. Dan kasnije, nakon što je s vojskom proveo noć iznad sela, Sejdić s Rekom pravi plan napada na selo. Htjeli su da se mještani predaju i da što brže uđu u selo kako ne bi postali meta artiljerije VRS. Reko i Sejdić su se razišli. Reko je otišao s jednom skupinom boraca odnijeti pismo u kojem stoje uvjeti predaje. Sejdić je otišao s drugom grupom spremiti napad na selo. Brzo su uspjeli doći do prvih kuća i srpska se vojska razbježala. Stanovništvo je pristalo na predaju, Bučje je oslobođeno. Zarobljena su dvadeset i četiri vojnika, puške, bacači, municija. Nakon te akcije, Sejdić se sa svojim borcima vratio u Međeđu.

Godinama kasnije, kada je Sejdić optužen između ostalog i za Bučje, isplivalo je nekoliko zanimljivih činjenica. Reko je kao zapovjednik dva puta dobijao zadatak da osvoji selo, no oba ga puta nije htio izvršiti. Kasnije će tvrditi da je naređenje odbijao “iz humanih razloga”, no u to je, ipak, uzimajući u obzir kontekst i okolnosti, malo teže povjerovati. Činjenica je da to Reko ne spominje, ali on i Sejdić su napisali pismo koje je predato stanovnicima Bučja, u kojem ih se poziva na predaju.

“Znali smo da su Bučjani naoružani. Oni se jesu samoorganizirali, ali im je kamionom dovezeno oružje. Prva višegradska brigada krenula je u izviđanje. To je bilo dan prije razoružavanja stanovništva Bučja. Pozvao sam tri stanovnika na pregovore. Ja sam kao autoritet nastojao da izbjegnem sukob, da ne dođe do tragedije. Stanovništvo je predalo oružje, vjerovali su meni”, prenio je u izvještaju sa suđenja Sejdiću detektor.ba ono što je kazao Reko tokom svog svjedočenja.

Nakon što je selo osvojeno, oružje koje je zarobljeno podijeljeno je napola, između Rekinih i Sejdićevih jedinica. Međutim, znalo se da svo oružje nije predato. I tada su vojnici povedeni na ispitivanje kako bi odali lokaciju skrivenog oružja. Između ostalog, Sejdić je bio optužen za ono šta se tada njima dešavalo. No, i tu je postojao problem.

Naime, nakon osvajanja sela, Sejdić je napustio Bučje i otišao ka Goraždu, a zatim ka Međeđi. Nije imao nikakvog kontakta s vojnicima koji su ispitivali zarobljene. I Reko se vratio u Goražde i kasnije napisao izvještaj o tome šta se dešavalo u akciji. Amir Reko jeste vojnik školovan u JNA. Čudno je kako je on termin “očistiti selo” tumačio na suđenju Sejdiću. U vojničkom vokabularu zna se tačno šta znači očistiti neku lokaciju. Iz Rekinog svjedočenja, pak, može se zaključiti kako je naredba koju su dobili da očiste selo značila zatvaranje ili možda čak ubijanje. Još je zanimljivije da koji mjesec kasnije Reko svojim vojnicima, za jednu drugu bitku, izdaje zapovijed o napadu u kojoj stoji riječ “očistiti”. Puno je kontradiktornosti u onome što je radio i o čemu posljednjih godina govorio.

DEŠAVANJA U BUČJU

Podsjetimo, ovako je u Stavu svjedočio Amir Reko o onome što se desilo u selu Bučje. “Srbi su krenuli u napad i ja sam dobio zadatak. Ako bi se srpske snage spojile s tim selom Bučje, u kojem su muškarci bili dobro naoružani u iskopanim rovovima oko sela, Goražde bi palo. Zadatak je bio očistiti selo. Znao sam da se u selu nalazi mnoštvo civila, ali sam isto tako znao da su u tom selu okorjeli četnici iz Drugog svjetskog rata, znao sam da su dobro naoružani, da su ukopani. Selo je bilo legitiman vojni cilj. Neki iz ratnog Predsjedništva su mi zamjerili tvrdeći da ne želim napasti na selo i komandant štaba TO taj zadatak povjerio je nekome drugom.

Krenuo sam na teren s njim da spriječimo da se ne desi kakav zločin. Naše jedinice rasporedili smo na položaje okolo sela, ali sam komandantu rekao da ne krećemo u napad dok ne završim ono što sam htio. Našao sam jednog čovjeka kojem sam kazao da ide u selo. Isprva nije htio jer se bojao da će biti ubijen. Ipak je otišao i dogovorio nam sastanak s trojicom predstavnika seljana. Došli su na pregovore, znali su ko sam. Rekao sam im da se oni mogu braniti sat ili dva, ali da neće uspjeti, da vjeruju meni, da se predaju i da ostave oružje.

Bili su u teškoj situaciji, jedan je počeo plakati preda mnom. Pregovaramo u vrijeme dok traju teški napadi srpskih snaga, tuku tenkovi, haubice, minobacači sa svih strana, u Goraždu je mnogo mrtvih. Ubijaju sve što se kreće. Poslušali su me, i u 19 uvečer vidio sam kolonu. Predali su oružje. Okupio sam ih kod škole na Bučju, gdje su došli svi seljani, rekao sam im da im ne mogu garantirati sigurnost jer srpske snage napreduju i da je u tim okolnostima bilo kome nemoguće garantirati sigurnost. Na njima je da odluče da li da idu ili ostanu. Rekao sam im da su opkoljeni sa svih strana ljudima iz Foče i Višegrada, ljudima kojima je sve živo pobijeno i spaljeno, da nema zarobljenika i spašava se goli život. Rekao sam im da znamo kako su naoružani, da znamo šta su planirali i da znamo da su neki od njih već bili u borbi.

Odmaknuo sam naše vojnike od njih i kazao sam im da su u mom selu Srbi prije tri dana spalili moju majku u kući, da im se mogu osvetiti, ali sam rekao da to neću raditi, da to nije način naše borbe, da se po tome razlikujemo od njih. Kazali su mi nakon toga da žele ići ka Čajniču. Prvom bataljonu naredio sam da žene i djecu sprovedu za Čajniče, i tako je urađeno. Muškarci su zatvoreni u dvije kuće na Trebeškom Brdu kako bi ih razmijenili za naše ljude iz Čajniča. Međutim, saznajemo da u Čajniču više nema živih Bošnjaka, da su ili pobijeni ili protjerani. Zarobljenici su predati u štab TO, svi su ostali živi i danas svjedoče o ovom događaju.”

REKIN ŠEHOVAC

Godinama kasnije, iako je komandirao napadom na selo, svoj je potez pregovaranja sa srpskim vojnicima predstavljao kao herojski čin. O njemu je snimljen i film Makedonac, koji je prikazivan u nekoliko bh. gradova, ali ne u Goraždu ili Foči, u kojoj je Reko rođen i u kojoj su mu ubijeni roditelji. Ono što je napravio u Bučju i njegova verzija tih događaja učinili su ga poznatim i na tome je postavio temelj svog političkog pokreta Most-21. Međutim, ljudi kojima se okružio u tom propalom političkom projektu vrlo su sumnjive pozadine i još crnje sadašnjosti.

Javnost je najprije bila skandalizirana Rekinim izjavama da mu je, navodno, naređeno da ubija srpske civile u okolini Goražda, za šta nema ama baš nikakvog dokaza, zatim njegovim pojavljivanjem kao svjedoka optužbe na suđenju podrinjskom heroju Ahmetu Sejdiću, a na koncu i samom činjenicom da se u prvim redovima Mosta-21 nalaze ljudi poput Dušana Šehovca, bivšeg oficira VRS-a, neskrivenog velikosrbina koji dovodi u pitanje broj poginule djece Sarajeva, koji tvrdi da VRS nije opsjedala Sarajevo, nego da su jedinice Prvog korpusa Armije RBiH držale u okruženju sarajevske Srbe.

Šehovac tvrdi da se, kada je u pitanju Opsada Sarajeva, nije radilo o odbrani, nego o napadu, da su jedinice Armije RBiH držale u okruženju jedinice Vojske Republike srpske. “Dokazat ću to, Srbi u Sarajevu su bili opkoljeni od strane Bošnjaka, Ilidža, Hadžići, Vogošća, Trnovo, Pale i drugi dijelovi Novog Sarajeva, Novog Grada, Starog Grada bili su u okruženju tokom cijelog rata”, ispalio je u jednom od svojih članaka Šehovac.

Kako misli Rekin Šehovac, dokle ide u negiranju ratnih zločina, pokazuje i članak koji je napisao povodom obilježavanja Dana bijelih traka, kada je otvoreno negirao sudski dokazane i presuđene zločine u Prijedoru. Šehovac je tada, osvrćući se na pisanje jednog sarajevskog portala, naveo da je u Prijedoru poginulo i ubijeno 4.868 vojnika i civila, da je “u Prijedoru tokom rata poginulo 885 Srba, 174 Bošnjaka i 20 Hrvata”, ne ulazeći u kontekst stradanja navedenih osoba.

Pozivajući se na podatak Udruženja logoraša, broj od 3.178 ubijenih civila bošnjačke i hrvatske nacionalnosti Šehovac ocjenjuje kao ideološki i nacionalistički podatak!? Kada je riječ o Prijedoru, u kojem su masovne zločine nad bošnjačkim i hrvatskim civilnim stanovništvom počinile srpske vojne i policijske strukture, Šehovac pokušava, i pored mnoštva dokaza i dostupnih podataka, staviti znak jednakosti između srpskih poginulih vojnika s ratišta širom Hrvatske i Bosne i Hercegovine i ubijenih bošnjačkih i hrvatskih civila u Prijedoru.

Ono o čemu Šehovac, kao dio masovnog projekta negiranja Genocida i ratnih zločina govori i piše, počeo je govoriti i Reko nakon propasti svog vrlo sumnjivog političkog projekta. Kap koja je prelila čašu i zbog koje je i izglasana deklaracija bio je intervju koji je dao notornom Nebojši Vukanoviću, zastupniku SDS-a u Narodnoj skupštini RS, poznatog po tome da mu je omiljeni performans u skupštinskim klupama ismijavanje Bošnjaka i mahanje fesom kada god govori o njima.

Reko je spasio Srbe u opkoljenom selu i pomogao im da se prebace u Čajniče. Protivio se ratnim zločinima i švercu, zbog čega su zli Bošnjaci i još gora SDA pokušala da ga likvidira i spremili zamku koju je uspio da izbjegne, napusti Armiju BiH u jesen 1992. godine i prebaci se u Dansku (to se oduvijek zvalo dezerterstvo, ali to Reko naziva napuštanjem), gdje je živio do 2009. godine. I kako se priča, imao je velikih problema s tamošnjom poreznom upravom.

U ratu je upoznao Aliju Izetbegovića i kaže da je bio loš i prevrtljiv čovjek koji je nanio veliku štetu Bošnjacima, ali i svim ostalima, tvrdi Reko. U Danskoj i Švicarskoj često se družio s Adilom Zulfikarpašićem i svjedoči zašto je propao Beogradski sporazum s Miloševićem. Jedan od najvećih krivaca za početak krvavog rata u BiH u proljeće 1992. godine svakako je i Alija Izetbegović, jer je povukao potpise sa svih ključnih historijskih dogovora i izigrao sporazume koji bi spriječili rat. Ko je i zašto ubio generala Armije BiH Arifa Pašalića i kako je ukradeno i nestalo 100 miliona dolara donacije Armiji RBiH prikupljenih u Jemenu?

Sve to Reko zna, svemu je svjedočio u onih pola godine, od aprila do decembra 1992. godine, koliko mu je trebalo da dođe iz Požarevca, gdje je služio JNA, u ratom okovanu Bosnu, spasi civile u okolini Goražda, prebaci ih u Čajniče, upozna Aliju Izetbegovića, sazna detalje krađe 100 miliona dolara iz Jemena (Jemena u kojem decenijama vlada glad i u kojem je dolar, a ne 100 miliona kao trospratnica u Vukanovićevom Trebinju), postane žrtva SDA i dezertira u Dansku, u kojoj pokreće privatni biznis u pauzama razgovora s Adilom Zulfikarpašićem. Ko je rek'o? Reko rek'o.

Ipak, deklaracija izglasana u Goraždu pokazuje da je konačno svima postalo jasno da su Amir Reko i njegov Most-21 parapolitički i paraobavještajni projekt koji imaju dvostruku ulogu, prvu političke neutralizacije bošnjačkih povratnika na Drinu te drugu legitimiranja revizionističkog narativa o dogovorenom ratu. Tužno je što je trebalo gotovo četri godine da se poslušaju dobronamjerna upozorenja, za koje vrijeme je Reko nesmetano širio pometnju u bošnjačkoj javnosti. No, kako to kaže narodna poslovica: Bolje ikad nego nikad.