U septembru 2019. godine održana je uz veliko policijsko osiguranje prva “Povorka ponosa” u Sarajevu. Nakon šetnje uz slogan “ima izaći”, u domaćim medijima mogli smo čitati naslove “Povorka ponosa održana bez incidenta”, “Uspješno održana Povorka ponosa” i slično.
I prošle godine, u jeku pandemije, manja grupa predstavnika LGBTI populacije okupila se ispred Zemaljskog muzeja. Čak su i tada tu malu skupinu osiguravali brojni policajci, a ispred Zemaljskog muzeja bila je zabrana kretanja. U međuvremenu, mnogi predstavnici stranih institucija uputili su poruke podrške LGBTI zajednici. Dvije godine nakon, ponovo se najavljuje povorka pod sloganom “Otpor sa margine”. Organizatori su se sastali i s premijerom Kantona Sarajevo Edinom Fortom, gdje su zatražili da nadležne institucije osiguravaju sigurnost učesnika.
Članovi LGBTI zajednice u Bosni i Hercegovini konstantno upućuju poruke da su izloženi raznim opasnostima, da ne uživaju sigurnost, ravnopravnost i slično. S druge strane, kada se pogleda stvarna situacija, upravo LGBTI zajednica, kako u Bosni i Hercegovini, tako i u svijetu, ima podršku kakvu malo koja zajednica ima. Svjetske marke odjeće i obuće kao što su Nike, Adidas, Converse, Puma, Reebok, Ralph Lauren, Levi's i mnogi drugi svake godine predstavljaju svoje linije proizvoda s duginim bojama u znak podrške LGBTI zajednici.
Ovaj vid podrške ne bi nas toliko ni zanimao da se u svemu ovome ne iskorištavaju upravo djeca. Najčešći vid promocije LGBTI prava jeste putem ispiranja mozga djeci i njihovim iskorištavanjem za promociju ove populacije. Putem mnogobrojnih popularnih crtanih filmova predstavljaju se prava i općenito LGBTI populacija. U crtanim filmova sasvim se normalno prikazuju istospolni parovi koji se djeci predstavljaju kao uobičajena pojava.
Jedno od glavnih sredstava za približavanje djeci jesu svakako i igračke. Jedan od najpoznatijih svjetskih brendova igračaka Barbie kroz dugine boje na njihovim lutkama pruža podršku. U pojedinim državama kao što su Australija, Velika Britanija, Irska promoviraju se “rodno neutralne” igračke, tako da se uklanjaju oznake “za dječake” i “za djevojčice”.
Američki lanac trgovine “Target”, zatim lanac prodavnica “Walmart”, poznata australijska prodavnica igračaka “Toy 'R' US” jesu samo neki koji su uklonili rodno zasnovane znakove za igračke, jer na njih gledaju kao “dvospolne”. Odnosno, na ovaj način se kod djece pokušava izbrisati ili uništiti osjećaj pripadanja jednom spolu, te se djeca navode da odrastaju kao da pripadaju oba spola, što u suštini zbunjuje djecu.
Zbog toga svjetski proizvođači igračaka prave super herojske figure za djevojčice ili dječiju kuhinju u crnoj boji, predstavljaju se katalozi s igračkama gdje se djevojčice igraju autićima, a dječaci lutkama. Na taj se način djeci predstavlja nešto što je suprotno normalnim uobičajenim odgojnim normama.
U Njemačkoj i Austriji moguće je u dokumentima upisati i “treći spol”, odnosno izjasniti se kao “različiti” ili “ostali”, umjesto “muško” i “žensko”. Ovim je roditeljima omogućeno da svoju djecu upišu kao da su bez spola, pa tako djeca ni kriva ni dužna odrastaju u nekom trećem licu. Poznate svjetske glumice i pjevačice objavljuju kako svoju djecu odgajaju “rodno neutralnim”, te kako puštaju djeci da imaju slobodu u odlučivanju da li su muško ili žensko. Ili nešto “treće”! Upravo jedan od pojmova koji to podržava jeste i “theybies”, u bukvalnom prevodu “oni – beba”, što podrazumijeva bebe bez spola. Prema tom pojmu, djeca se odgajaju nesvjesna jesu li muško ili žensko. U mnogim državama djeca u školama uče o LGBTI pravima i to im se predstavlja kao nešto dobro, nešto što svijet mijenja nabolje.
Na kraju kao posljedicu ovakvih kampanja imamo dječake od pet-šest godina koji se oblače kao djevojčice, šminkaju, plešu po noćnim barovima, gay paradama, gostuju po televizijama (svjetski poznatih medija) govoreći da se osjećaju da pripadaju drugom spolu i slično. No, djeca u tim godinama svoje mišljenje, potrebe i želje mijenjaju “iz minute u minutu”, a psiholozi potvrđuju da djeca zasigurno do dvanaest godina nisu dovoljno zrela da donose slične odluke.
Međutim, kada je u pitanju LGBTI i njihova takozvana borba za prava, očigledno da ni mišljenje psihologa ništa ne znači. LGBTI populacija putem raznih kampanja pokušava nametnuti upravo da se djeca odgajaju bez spola i da sama trebaju odlučiti šta su. Pritom se ovo provodi uz snažnu kontinuiranu kampanju isticanja da su prava LGBTI članova ugrožena.
Posljednjih godina i u Bosni i Hercegovini također slušamo o ugroženosti njihovih prava, bez obzira na to što se slobodno može reći da ne postoji populacija koja ima veću podršku od LGBTI-ja. Iako nije dostojno poređenja, ali teško je odoljeti dojmu da su prava Bošnjaka u Republici srpskoj više ugrožena nego prava LGBTI populacije. Manje se govori o njima, napadima koje trpe u RS-u, kao i napadima na vjerske institucije, nego što se govori o pravu na slobodno ljubljenje dvojice muškaraca nasred čaršije.
Vjerovatno do trenutka kada u svakoj državi budu mogli sklapati istospolne brakove, što im je jedan od krajnjih ciljeva i u Bosni i Hercegovini, neće se stati s kampanjom o ugroženoj manjini. Treba li čekati onaj dan kada neće biti djeteta koje se izjašnjava kao muško ili žensko, već će svi biti spolno neutralni? Treba li dopustiti da naša djeca u sklopu svog obrazovanja mašu duginim bojama na paradama ponosa? Pitajmo se čija su tu prava ugrožena dok nam se paradira pred nosom.
Naravno, na koncu trebamo istaknuti da odgovor na ovo pitanje ne podrazumijeva bilo kakav oblik nasilja. Takva vrsta odgovora je čak i poželjna projekcija za one koji žele opravdati kampanje o ugroženosti. Takva vrsta odgovora se ponekad i s namjerom izaziva ne bi li se postigao željeni efekt političkog pritiska. Građanski nenasilni otpor, s druge strane, uz koordinaciju kroz nevladin sektor, sasvim je legalan u svakom demokratskom društvu.
